Ranjena Hirošima 80 godina kasnije

U ljeto 1945. godine, nakon što je mir objavljen u Europi, Japan je bio jedina zemlja u ratu protiv Saveznika. Stanovništvo se teško nosilo s nestašicom hrane nastalom zbog pomorske blokade japanskih otoka. Car Hirohito pripremao je izgladnjele sunarodnjake na izglednu invaziju Saveznika i odlučujuću bitku koja je trebala odrediti sudbinu Japana.

Petomjesečna kampanja noćnih američkih napada sve je gradove, osim nekolicine, pretvorila u pepeo i ruševine. Jedno od rijet­kih urbanih područja koje je izbjeglo napade bila je Hirošima. Neki od stanovnika tog grada ispravno su posumnjali da je američka vlada pripremila nešto mnogo gore za njih.

Lokalne vlasti nisu namjeravale prepustiti sudbinu grada slučajnosti. Krajem srpnja, naredile su masovnu općinsku akciju čišćenja.

Hirošima 80 godina nakon napada atomskom bombom, 6. kolovoza 2025.  / Izvor Newscom / PIXSELL

U praksi to je značilo rušenje drvenih kuća i trgovina duž određenih prometnica i oko ključnih vojnih i vladinih zgrada. Za tu akciju angažirano je dvadesetak tisuća volontera. Ujutro u ponedjeljak 6. kolovoza 1945. putnici su žurili u središnji poslovni dio Hirošime. U četvrti Zakoba oko tristo učenika prvog razreda elitne srednje škole prefekture Hirošima pomagalo je u čišćenju drvenih konstrukcija oko gradske vijećnice.

Trinaestogodišnji dječak Ōiwa Kōhei, toga dana probudio se s bolovima u trbuhu, pa mu je majka dozvolila da ostane kod kuće.

Nekoliko minuta prije 8:15 sati promatračnice u istočnom dijelu prefekture javile su u stožer protuzračne obrane Hirošime da se dva neidentificirana zrakoplova približavaju gradu na velikoj visini. Prema standardnom protokolu civilne obrane, prisutnost neprijateljskih aviona bila je inače dovoljna za zračnu uzbunu. Ovaj put, jedini dežurni časnik protuzračne obrane s ovlastima aktiviranja gradskih sirena nije bio za svojim stolom nego se konzultirao s kolegama u stožeru. Hirošimine sirene nisu se oglasile, a stanovnici su se bavili svojim poslovima kao i svakog ponedjeljka ujutro.

U 8:14 sati jedan se zrakoplov naglo obrušio, napravio polukružni okret s punim gasom i odletio maksimalnom brzinom. Ljudi na zemlji pogledali su gore i vidjeli tri bijela padobrana. Mnogi su počeli klicati, misleći da su to američki članovi posade iskočili iz pogođenog zrakoplova. Međutim, malo je ljudi primijetilo dugi sivi cilindar ispušten iz drugog zrakoplova. Tijekom slobodnog pada u trajanju od 45 sekundi, ovaj objekt pao je oko 9,5 kilometara prije nego što su njegovi senzori detektirali visinu od 600 metara. Ta visina pažljivo je izračunata u laboratoriju Los Alamos u Novom Meksiku kako bi se maksimizirao učinak eksplozije. U tom trenutku, dvije polovice nuklearne jezgre sudarile su se i formirale superkritičnu masu od 64 kilograma radioaktivnog izotopa urana U-235. Lančana reakcija proizvela je kinetičku energiju ekvivalentnu eksploziji 15.000 tona TNT-a.

Svjedocima na terenu ovo oslobađanje energije isprva je bilo izraženo kao zasljepljujući bljesak svjetlosti. Par djelića sekunde kasnije formirala se tristo metara široka vatrena kugla pregrijanog visokotlačnog zraka sa svojstvima ionizirane plazme. Ova sfera napala je drveni grad prepun stanovnika s dva udara. Brži od njih bio je nalet elektromagnetskog zračenja – γ-zrake, X-zrake, ultraljubičasto zračenje, vidljivo svjetlo i toplinske zrake – koji se kretao brzinom svjetlosti, pržeći svaku dodirnu površinu temperaturama u rasponu od 3000 do 4000 °C u trajanju do osam sekundi. U zoni izgaranja s polumjerom od oko kilometar i pol od hipocentra eksplozije, svaki komadić organske tvari izravno izložen ovoj temperaturi (dvostruko većoj od tališta čelika) odmah je planuo.

Suprotno poslijeratnim američkim izvješćima o bombardiranju, nitko nije „trenutno ispario“ nego su ljudi u biti živi gorjeli nekoliko sekundi dok kratkotrajni nadzvučni udarni val, drugi udar brzog djelovanja, nije okončao njihovu agoniju raznijevši njihova tijela u komadiće.

Nakon raspršivanja fronte udarnog vala, zrak iz okolnog područja pojurio je natrag kako bi ispunio privremeni vakuum. To je omogućilo toplinskom zračenju iz još ­uvijek goruće vatrene kugle da odmah zapali rascjepkane drvene ostatke središnje Hirošime. Ovaj požar bjesnio je cijeli dan i progutao veći dio Hirošime.

Deseci tisuća stanovnika poginuli su zbog kombiniranog djelovanja prvih dvaju udara, a do noći prvog dana umrlo je 80.000 ljudi, uključujući gotovo sve radnike na protupožarnim putovima. Do kraja godine od posljedica napada umrlo je 140.000 ljudi.

Zahvaljujući topografskoj sreći, Ōiwin dom i veći dio okolnog okruga Danbar bili su pošteđeni najgorih udara zahvaljujući malom, ali strmom brdu, Hijiyami, blizu zapadnog ruba okruga.

Nakon što su prvi preživjeli počeli stizati u blizinu njegove kuće, Ōiwa se sjeća kako je pomislio ako postoji pakao, trebao bi tako izgledati. Mjesecima nakon bombardiranja, pokazivao je niz simptoma akutnog radijacijskog sindroma, uključujući gubitak kose, krvarenje desni i gastrointestinalne tegobe. No, osjećao je i psihičke tegobe. Zbog poražavajuće krivnje preživjelog i sedamdesetak godina nakon događaja primjetno se trzao dok je prepričavao sram koji je osjećao zato što je bio jedino preživjelo dijete svojih godina.

Članovi Nobelovog odbora odlučili su 2024. udruzi preživjelih napada na Hiroshimu i Nagasaki (Nihon Hidankyō) dodijeliti Nobelovu nagradu za mir zbog njihove borbe za zabranu korištenja nuklearnog naoružanja. Nažalost, Ōiwa, koji je bio predsjednik podružnice te organizacije u Tokiju, nije doživio tu čast. Znanstvena otkrića često se mogu koristiti za loše i dobre stvari. Na svima nama je odgovornost razlikovanja jednoga od drugoga.